Autori: Davor Nađi, predsjednik IEC-a i bivši zastupnik u Hrvatskom saboru;
Alva Finn, izvršna direktorica European Liberal Foruma, političke zaklade ALDE stranke;
Emil Kirjas, bivši državni tajnik za vanjske poslove Sjeverne Makedonije, bivši glavni tajnik Liberalne internacionale.
Napomena uredništva: ova rubrika namijenjena je objavi autorskih tekstova članova ili simpatizera koji pridonose javnoj raspravi. Izneseni stavovi predstavljaju osobna mišljenja autora te ne moraju u svim pojedinostima odražavati službene stavove stranke Fokus, iako su objavljeni u skladu s temeljnim vrijednostima ekonomskih sloboda, otvorenog dijaloga i argumentirane rasprave.
Grupni veto (pooled veto) promijenio bi način na koji donosimo odluke. Dobar primjer za to je proces proširenja koji je već više od desetljeća u zastoju. Danas se karta Europe silom mijenja. Ako zemlje kandidate poput Ukrajine ili onih na Balkanu ostavimo da čekaju još deset godina, ne testiramo samo njihovo strpljenje – pozivamo rivale poput Rusije i Kine da popune vakuum.
U četvrtak, 23. travnja 2026., Vijeće je konačno odobrilo zajam od 90 milijardi eura kojim će se Ukrajina održati na površini do 2027. godine. Predstavljeno je kao napredak. No nije. Bila je to isplata mjesecima držana kao taoc, po cijeni koju je Kijev mjerio topničkim granatama, a otključana nije diplomacijom nego dugo očekivanim mađarskim izborima.
S Orbánom izvan priče imamo razloga za nadu da će Péter Magyar donositi drugačije odluke od svojega prethodnika. No puko priželjkivanje neće okončati rat u Ukrajini. Neće dovršiti projekt proširenja EU-a. I neće zaštititi Uniju od sljedeće prijestolnice koja odluči da je opstrukcija isplativija od suradnje. Red se već formira – slovački premijer Robert Fico javno se obvezao da će „preuzeti štafetu od Mađarske“.
Dok raspravljamo kakvu Europu želimo u sljedećim desetljećima, jedna riječ stalno isplivava: otpornost (resilience). Želimo institucije koje su otporne na budućnost, fleksibilne i spremne na geopolitičke šokove koji stižu mjesečno, a ne jednom u generaciji. Naš sustav je, međutim, zastario, krut i nesposoban prilagoditi se svijetu koji bi trebao oblikovati. Pravilo jednoglasnosti postaje omča oko vrata Unije. Bilo da štiti interese Moskve, okreće se prema Pekingu ili popušta Washingtonu – jedna država članica može držati cijeli kontinent kao taoca. Vladimir Putin zna da mu je dovoljan jedan europski vođa u džepu da paralizira cijelu Uniju i nastavit će se miješati u naše izbore sve dok jednoglasnost daje tu polugu.
Ipak, ne smijemo u potpunosti odbaciti pravo veta jer ono ostaje vitalna zaštita nacionalnih interesa. Manje države članice s pravom strahuju od preglasavanja. Nacionalni parlamenti strahuju od gubitka demokratske kontrole. Rješenje nije potpuno ukidanje sustava veta niti zamjena svakog veta običnom većinom. Jedno moguće rješenje je prijelaz s individualnog na grupni veto (pooled veto).
Prema ovom modelu, veto može izvršiti samo skupina država članica koja predstavlja najmanje 15 % članica i najmanje 5 % stanovništva EU-a – u praksi najmanje 5 država članica koje predstavljaju oko 22,5 milijuna građana. Time bi se osiguralo da se pravo veta koristi samo kada odražava interese značajnog broja država članica, čime se smanjuje vjerojatnost veta koji potkopavaju šire interese EU-a.
U ovom sustavu veto bi i dalje bio značajan alat za promicanje nacionalnih ili regionalnih interesa. Primjerice, Višegradska četvorka trebala bi pronaći samo još jednog saveznika da blokira migracijsku politiku koju smatra pretjeranom. Nordijsko-baltička osmorica mogla bi kolektivno vetirati svaki pokušaj slabljenja sankcija Rusiji. Slično tome, „štedljive“ zemlje mogle bi se udružiti kako bi blokirale nove instrumente zajedničkog duga.
Zajednički veto promijenio bi način na koji donosimo odluke. Dobar primjer za to je proces proširenja koji je već više od desetljeća u zastoju. Danas se karta Europe silom mijenja. Ako zemlje kandidate poput Ukrajine ili onih na Balkanu ostavimo da čekaju još deset godina, ne testiramo samo njihovo strpljenje – pozivamo rivale poput Rusije i Kine da popune vakuum. U vrijeme krize NATO-a, teritorijalni integritet Europe nikad nije bio važniji. Ako je proširenje naša strategija, tada nam treba mehanizam koji integraciju čini neizbježnom i poboljšava našu sposobnost donošenja odluka. Institucija dizajnirana za šest članica, naknadno prilagođena za dvadeset sedam, jednostavno ne može upravljati s trideset pet na način da bilo koja od njih može zaustaviti promjene. Zato pristupanje novih država članica i kraj nacionalnog veta treba vidjeti kao dio iste bitke za ujedinjenje Europe u sve složenijem svijetu.
Orbánov poraz dao je EU-u trenutak da predahne. No Europa ne može živjeti u nadi da nikad više neće biti drugog Orbána, a ankete pokazuju suprotno. Budućnost EU-a bit će testirana krizama koje još ne možemo ni imenovati, stoga je vrijeme da izgradimo institucije spremne suočiti se s njima.