Bilten kolovoz 2026.
Gost komentator: Esad Turković, unv. spec. oec., specijalist financija i bankarstva
Napomena uredništva: ova rubrika namijenjena je objavi autorskih tekstova članova ili simpatizera koji pridonose javnoj raspravi. Izneseni stavovi predstavljaju osobna mišljenja autora te ne moraju u svim pojedinostima odražavati službene stavove stranke Fokus, iako su objavljeni u skladu s temeljnim vrijednostima ekonomskih sloboda, otvorenog dijaloga i argumentirane rasprave.
Ako imate priliku razgovarati s poduzetnicima, obrtnicima ili ljudima koji su uložili vlastiti kapital, znanje i godine rada te preuzeli rizik u stvaranje vlastitog posla, rijetko ćete čuti da ih muči jedan konkretan zakon ili jedan propis. Mnogo češće čut ćete rečenicu: „Nije problem jedan obrazac, nego što ih svake godine ima sve više.”
Naizgled je riječ o običnoj primjedbi na administraciju. Zapravo, ona otvara mnogo važnije pitanje – kako se s vremenom mijenja odnos između države, gospodarstva i pojedinca.
Sloboda se rijetko gubi odjednom. Gotovo nikada ne nestaje jednom velikom političkom odlukom. Ona se postupno sužava nizom manjih odluka, od kojih svaka pojedinačno ima svoje opravdanje. Jedna se opravdava donošenjem radi sigurnosti, druga radi zaštite potrošača, treća radi sprječavanja zlouporaba, četvrta radi usklađivanja s europskim pravilima. Promatrana zasebno, svaka ima logična objašnjenja. Kada to nije slučaj opravdanje se pronalazi u nekim višim ciljevima, ali rijetko kad se promatra dugoročni učinak na cjelokupnu populaciju. Tijekom duljeg razdoblja država postupno preuzima sve više odluka koje su nekada donosili građani, poduzetnici i tržište.
Posljednjih petnaestak godina obilježili su financijska kriza, pandemija, razdoblja zatvaranja gospodarstva, poremećaji u globalnim lancima opskrbe, energetska kriza te ratovi i geopolitičke napetosti. Svaka kriza dovela je do širenja uloge države u gospodarstvu i svakodnevnom životu građana. Financijske institucije spašavane su javnim novcem jer su proglašene „prevelikima da bi propale“. Tijekom pandemije uvedeni su programi očuvanja radnih mjesta, potpore gospodarstvu i ograničenja kakva su se do tada činila nezamislivima. Energetska kriza donijela je nove subvencije i nove oblike državnog interveniranja na tržištu.
Za velik dio tih mjera nije više se ne pitamo jesu li bile potrebne u izvanrednim okolnostima. Postupno su postale redovit način upravljanja gospodarstvom. Vrijedi pritom postaviti još jedno pitanje o kojem se premalo govori. Jesu li sve te nestabilnosti bile isključivo posljedica vanjskih okolnosti ili su neke od njih barem djelomično bile posljedica dugogodišnje koncentracije političke i gospodarske moći?
Financijska kriza pokazala je kako je moguće u vrlo kratkom vremenu transferirati ogromne količine javnog bogatsva u mali broj financijskih institucija pod izlikom da su postale toliko velike da ih država više ne smije pustiti da propadnu.
Pandemija je pokazala koliko daleko mogu sezati izvanredne ovlasti. Energetska kriza otvorila je pitanje koliko je mudro ključne odluke o opskrbi i proizvodnji koncentrirati na malom broju mjesta. Kada se moć koncentrira, raste i mogućnost da odluke malog broja ljudi imaju posljedice za milijune građana. Zato svaka koncentracija moći, bez obzira nalazi li se u državnim institucijama ili velikim privatnim sustavima, nemože zamijeniti slobodu odlučivanja miljuna ljudi.
Povijest pokazuje da se ovlasti države tijekom kriza šire vrlo brzo, ali se nakon njih mnogo sporije vraćaju na prijašnju razinu. Zato svaku novu regulaciju vrijedi promatrati i nekoliko godina kasnije. Služi li još uvijek svrsi zbog koje je uvedena ili je postala tek još jedan trajni sloj administrativnog opterećenja? Društvo rijetko primijeti jedan novi obrazac ili jednu novu obvezu. Ali nakon deset ili petnaest godina često se pokaže da se nakupio cijeli sustav propisa koji pojedinačno izgledaju beznačajno, a zajedno bitno mijenjaju uvjete poslovanja.
To se posebno vidi u odnosu prema produktivnosti. Nova vrijednost nikada nije nastajala uredbama ni administrativnim odlukama. Ona nastaje u poduzećima, obrtima, laboratorijima i radionicama, ondje gdje ljudi ulažu vlastiti kapital, znanje i vrijeme kako bi stvorili nešto bolje od postojećega. Država može osigurati stabilna pravila, učinkovito pravosuđe, kvalitetno obrazovanje i dobru infrastrukturu. Ali ne može zamijeniti poduzetničku inicijativu.
Zato dugoročni gospodarski rast uvijek ovisi o produktivnosti. Ona ne raste zbog većeg broja propisa, nego zbog inovacija, ulaganja, tržišnog natjecanja i slobode da ljudi pokušaju ostvariti vlastite ideje. Društva koja uspijevaju povećavati produktivnost stvaraju više prostora za rast plaća, kvalitetnija radna mjesta, veća ulaganja i bolji životni standard. To nije korist samo za poduzetnike. To je korist za cijelo društvo. Veća produktivnost znači više mogućnosti za mlade, otpornije javne financije, kvalitetnije javne usluge i veću sposobnost da se buduće krize prebrode bez pretjeranog zaduživanja i novih ograničenja.
Europa danas upravo o tome vodi sve ozbiljniju raspravu. Sve češće slušamo upozorenja da zaostaje u produktivnosti za drugim velikim svjetskim gospodarstvima. Istodobno raste broj regulatornih zahtjeva koji se opravdavaju zaštitom okoliša, konkurentnosti ili sigurnosti. Nijedna regulacija nije besplatna, svaki novi propis traži vrijeme, novac i ljude koji će ga provoditi. Posebno to osjećaju mala i srednja poduzeća koja predstavljaju stup gospodarstva.
Sličan paradoks vidljiv je i u digitalizaciji. Danas se mnogi postupci mogu obaviti elektroničkim putem, ali ostaje pitanje jesmo li doista pojednostavili poslovanje ili smo samo birokraciju preselili s papira na zaslon računala. Obrasci su postali digitalni, ali ih nije manje. U međuvremenu su uvedeni novi registri, nove baze podataka, dodatna izvješća i sve složeniji zahtjevi usklađenosti. Tehnologija bi trebala oslobađati vrijeme za stvaranje nove vrijednosti, a ne povećavati vrijeme potrebno za administraciju.
Još važnije pitanje otvara umjetna inteligencija. Neosporno je da njezina primjena može unaprijediti zdravstvo, promet, proizvodnju i javnu upravu. Međutim, nije pitanje koliko algoritmi mogu postati sposobni izvršiti određeni zadatak, nego kolika je koncentracija moći kod oni koji raspolažu podacima.
Zato vladavina prava danas nije manje važna nego prije stotinu godina. Naprotiv. Što su institucije i tehnologije moćnije, to je važnije da njihovo djelovanje bude ograničeno jasnim pravilima, transparentno i podložno civilnom nadzoru.
Najveći rizik za ekonomsku i osobnu slobodu možda neće nastati zbog jedne velike političke odluke ni zbog jedne nove tehnologije. Veća je opasnost da se sloboda postupno smanji kroz stotine malih, naizgled opravdanih ograničenja koja se tijekom godina pretvore u novi način upravljanja društvom.
Ali jednako tako postoji i razlog za optimizam. Povijest pokazuje da su najveći napredak, najveće povećanje životnog standarda i najveći tehnološki iskoraci nastajali u društvima koja su ljudima ostavljala prostor za stvaranje, natjecanje i preuzimanje odgovornosti. Kada ljudi imaju slobodu razvijati ideje, ulagati, riskirati i uspjeti na temelju vlastitog rada, raste produktivnost. A kada raste produktivnost, raste i blagostanje cijelog društva.
Zato pitanje ekonomske slobode nije pitanje interesa jedne društvene skupine. Ono je pitanje kakvo društvo želimo ostaviti budućim generacijama. Društvo u kojem se sve više odluka donosi u administrativnim uredima ili društvo u kojem milijuni pojedinaca svakodnevno stvaraju novu vrijednost, razvijaju nove proizvode i vlastitim radom unapređuju kvalitetu života svih nas.
Možda upravo u tome leži najveći izazov 21. stoljeća – sačuvati društvo u kojem tehnologija služi čovjeku, država ostaje u granicama svojih legitimnih ovlasti, a sloboda pojedinca ostaje temelj razvoja, a ne njegova cijena.