Tražimo:
- ukidanje odluke o „sidrenim cijenama” i ukidanje nepotrebnog propisivanja tehničkih formata u poslovanju,
- sustavno rezanje birokratskih procedura i administrativnih nameta, po principu svaki novi regulatorni zahtjev, dva moraju biti ukinuta
- usmjeravanje državnih i inspekcijskih kapaciteta na stvarne probleme, umjesto na proizvodnju novih administrativnih obveza.
Odluka Vlade o takozvanim “sidrenim cijenama”, koja stupa na snagu 1. listopada, još je jedan primjer kako HDZ korak po korak širi državnu kontrolu nad hrvatskim gospodarstvom, metodama koje su bile popularne u propalim socijalističkim društvima.
Naime, poduzetnicima se daje tek dva tjedna da prilagode programska rješenja i osiguraju strojno čitljive cjenike na svojim web stranicama, uz niz drugih administrativnih obaveza koje ne postoje nigdje u razvijenom svijetu. Svatko tko je ikada zapravo radio zna da se ozbiljne promjene poslovnih sustava ne uvode preko noći. Kada država istodobno propiše obvezu i ostavi iznimno kratak rok, cijena potrebnih informatičkih rješenja prirodno raste, pa se nova obaveza pretvara u reket i parafiskalni namet.
I to je problem koji se sustavno ignorira. Danas jedan redak u pravilniku, sutra novi obrazac, prekosutra novi format cjenika, a za godinu dana desetine novih obveza. Svaka pojedinačno izgleda mala, ali njihov kumulativni trošak može doseći desetke i stotine milijuna eura. U ekonomiji je to poznat pojam kao “kuhanje žabe” odnosno “smrt od tisuću rezova”.
Umjesto da se bavi uzrocima visokih cijena, Vlada pokušava administrativno upravljati njihovim posljedicama. Jugoslavija je desetljećima pokušavala kontrolirati cijene birokracijom, ali uvijek bezuspješno. I danas vrijedi isto pravilo: cijene se ne snižavaju pravilnicima, već smanjenjem državnog aparata i poreznog opterećenja te povećanjem produktivnosti kroz reforme, veću konkurenciju i slobodnije tržište.
A posljedice ne snose samo poduzetnici. Ovakvim stalnim širenjem državnih obveza preopterećuje se i sam državni aparat. Država pokušava kontrolirati sve: cijene, cjenike, obrasce, tehničke formate, procedure i bezbroj drugih detalja. Rezultat je birokracija koja troši vrijeme na sitne regulatorne detalje, dok joj istodobno nedostaje kapaciteta za ono što bi zaista trebala raditi.
Na kraju imamo državu koja troši svoje ograničene kapacitete na lovljenje još jednog retka u cjeniku dok građani s pravom pitaju zašto nitko ne kontrolira tko ilegalno odlaže otpad. Država koja se miješa u sve, na kraju više nema dovoljno vremena i ljudi da radi ono što je njezina stvarna odgovornost.
Hrvatskoj ne treba država koja će poduzetnicima govoriti kako da vode svoje poslovne sustave, te time smanjivati izbor i dizati cijene za građane. Treba nam država koja će postaviti jasna pravila, provoditi ih tamo gdje je to stvarno potrebno i pustiti ljude da rade.