Tko će platiti milijunsku štetu zbog “sidrenih cijena” i zašto Hrvatska postaje jedina zemlja EU sa obvezom isticanja “bazne” cijene i obvezom objave strojno obradivih cjenika?
Zbog uzrokovane milijunske štete u poslovanju, uspostavljanja pravne nesigurnosti te potpunog sramoćenja državne administracije, ponovno zahtijevamo neopozivu ostavku ministra gospodarstva Ante Šušnjara.
Nakon odustajanja od “sidrenih” cijena, Ministarstvo gospodarstva objavilo je da radi sa “gospodarstvenicima” na daljnjem reguliranju maloprodaje, sada kroz isticanje “baznih” cijena i obvezu objave strojno obradivog cjenika na webu (xml ili csv), i to kroz 2 pravilnika koji nastupaju 17. studenog kao posljedica zadnjih izmjena Zakona o zaštiti potrošača (izglasano ranije ove godine).
Povlačenje i redefiniranje ideje o tzv. sidrenim cijenama te prebacivanje fokusa na jednako umjetno konstruiran pojam „baznih cijena” nisu nikakav „dijalog s gospodarstvenicima”. To je nastavak obrasca u kojem se svaki problem pokušava riješiti novim propisom i administrativnom obvezom.
Upravo je takvo normiranje Hrvatsku dovelo među najreguliranije zemlje u Europi, s administrativnim rješenjima koja nemaju usporedive primjere u drugim članicama EU-a.
Ministarstvo gospodarstva se ponaša kao da se poslovne odluke, softverske prilagodbe, tiskanje cjenika i logističke pripreme u realnom sektoru događaju pritiskom na gumb. Nepromišljenim mjerama, odlukama bez osnove i konstantnim redefiniranjem pravila igre u hodu, Ministarstvo je poduzetnicima i radnicima nanijelo ogromne materijalne troškove. Odluke Vlade se povlače, pravila mijenjaju iz dana u dan, čime se stvara opća pravna nesigurnost i šalje poruka o potpuno izgubljenoj birokraciji.
Nadalje, zastupamo relaksaciju postojećeg zakonskog okvira, a ne nove regulative. Naime, hrvatski Zakon o zaštiti potrošača već je sada među najstrožima i najreguliranijima u Europskoj uniji i svijetu. Daljnje propisivanje „baznih cijena“ i načina objave cjenika su rješenja kakva nema niti jedna zemlja EU, te dovodi do apsurda u kojem trgovine postaju šume birokratskih papira umjesto mjesta trgovine.
Tko to na kraju plaća? Svaka nova birokratska obveza, svaka nova softverska nadogradnja i svaki dodatni radni sat uvođenja propisa znače izravan porast troškova poslovanja. Te troškove na kraju plaćaju upravo građani kroz više konačne cijene na blagajnama.
Građani i potrošači nisu budale koje ministarstvo treba voditi za ruku niti im država mora kroz stotine pravilnika objašnjavati kako kupovati. Hrvatskom gospodarstvu ne treba gurati nove papire i pravilnike pod nos, već treba oslobađanje od birokratskog pritiska, relaksacija postojećih propisa i stabilno okruženje.
