Dizanje nameta malim iznajmljivačima i paušalistima kroz tzv. “antiinflacijske mjere” zapravo ima pragmatičnu pozadinu i logiku.
Srednji ešaloni javne uprave
Na operativnoj razini državnim je institucijama (Porezna uprava, Državni inspektorat, Min. turizma, MINGO i brojna druga tijela koja dotiču različite aspekte turizma) jednostavnije, jeftinije i administrativno učinkovitije provoditi propise nad manjim brojem većih organizacija nego nad velikim brojem malih i mikro poduzetnika.
Istodobno, omjer uloženog vremena i ostvarenog učinka za birokraciju često je nepovoljniji kod malih poduzetnika. Naplaćene kazne, porezni učinci ili drugi rezultati pojedinačno su relativno mali, dok jedan nadzor nad velikim sustavom može donijeti višestruko veći “povrat” uz usporediv administrativni angažman.
Ova preferencija prema većim “accountima” je dodatno pojačana zadnjih godina jer je Hrvatska doživjela neviđeni rast regulatornog opterećenja zbog transponiranja sve većeg broja EU direktivi i uredbi u zakonodavstvo. Administriranje je postalo znatno složenije i skuplje, a birokracija je, barem u teoriji, trebala odraditi nesrazmjerno više posla, čak i više u odnosu na izdašni rast plaća.
Zato sada srednji ešaloni naših institucija (poglavito Porezna uprava) dolaze sa rješenjima koja streme “okrupnjavaju” tržišta odnosno otežavaju poslovanje malim igračima.
Institucije žele sebi pojednostaviti posao, pa su paušalisti kao porezni oblik postali prijetnja i smetnja.
Politička razina
Na političkoj razini vlast je naviknuta funkcionirati kroz tripartitni model država – poslodavci – sindikati. U takvom je sustavu jednostavnije pregovarati s nekoliko velikih predstavnika sektora nego s velikim brojem neovisnih aktera.
Zato se okrupnjavanje tržišta i reprezentacije često percipira kao prednost, dok decentralizirana konkurencija s mnogo malih aktera otežava političku koordinaciju i dogovore. Takav model prirodno pogoduje korporatizaciji i “dogovornoj ekonomiji”, umjesto tržištu s velikim i rastućim brojem sudionika.
U takvom kontekstu je puno lakše voditi i javne rasprave. Dovoljno je npr. napasti HUP kao tobožnji surogat “poduzetnika”, raspravu svesti na raspodjelu dohotka između rada (sindikati) i kapitala (poslodavci), te tako lakše nametnuti rješenje viših poreza ili regulacija.
U takvom tripartitnom modelu država svoju ulogu i važnost gradi kao stroga, ali pravedna treća strana. Time njezina moć i administrativni aparat rastu, a zajedno s njima i prostor za korupciju.
Fokus se zalaže za reformu na obje razine: za demontažu ustaljenih praksi birokratskog aparata te za izvršnu vlast koja će zaustaviti i preokrenuti trend nekontroliranog rasta države i njezino sve dublje uplitanje u područja u kojima nema što tražiti.