Afera s ilegalnim otpadom u Gospiću otvorila je pitanje kontrole uvoza otpada, ali u njezinoj sjeni ostaje puno veći i dugoročniji problem – tempirana bomba odlagališta otpada po hrvatskim gradovima i županijama.
Dok se bavimo time tko je i kako uvezao i odložio otpad, gomile otpada i dalje ostaju problem lokalnih zajednica. Postojeća odlagališta sve su opterećenija, novi kapaciteti grade se presporo, projekti kasne, a lokalna samouprava često nema ni organizacijske ni stručne kapacitete za upravljanje sve složenijim sustavom gospodarenja otpadom.
Sustav s jedne strane velik dio odgovornosti za razvrstavanje otpada i poštivanje brojnih pravila prebacuje na građane, a s druge lokalnu samoupravu zarobljava u birokratiziranom modelu koji često ne ostavlja dovoljno prostora za primjenu suvremenih tehnologija i učinkovitijih načina gospodarenja otpadom.
Hrvatska je napravila sustav koji snažno računa na građanina: da kod kuće razvrstava, odvaja, pamti pravila i brine o različitim vrstama otpada. Istodobno se oslanjamo na tzv. centre za gospodarenje otpadom (CGO) koji se godinama planiraju i grade, a kada se izgrade, daju rezultate u oporabi koji su drastično slabiji od planiranih.
Naime, odvojeno prikupljeni otpad koji stiže u CGO-ove često je toliko onečišćen da velik dio više nije pogodan za kvalitetnu oporabu. Neprimjereni predmeti dodatno usporavaju rad i mogu uzrokovati kvarove i višednevne zastoje u postrojenjima. Čak i kada je otpad dovoljno čist, ostaje pitanje njegove ekonomske vrijednosti: neke vrste otpada vrijede vrlo malo ili njihovu obradu i preuzimanje čak treba dodatno platiti. Tako sustav može istodobno tražiti od građana da ulažu vrijeme i trud u odvajanje, a zatim taj isti odvojeni materijal pretvarati u dodatni trošak komunalnog sustava.
Suočena s takvim ishodima, naša javna uprava odgovor traži u prebacivanju još više posla na korisnika: uvodi dodatne kontrole, zaključavanje kontejnera, posebne vrećice, komunalne redare, kazne i administraciju. Na kraju građani plaćaju sve skuplju uslugu, a zauzvrat moraju obavljati sve veći dio posla samog komunalnog sustava.
Vrijeme je da promijenimo logiku: umjesto da od građana tražimo sve preciznije sortiranje i naselja pretvaramo u kantograde, vrijeme je da se više oslonimo na moderne automatizirane sortirnice i energane za energetsku oporabu, uz stroge emisijske standarde i potpunu kontrolu.
Jednako je važna i organizacijska promjena jer Hrvatska hitno treba nove kapacitete za zbrinjavanje otpada. Nerealno je očekivati da će ih sadašnji tromi sustav isporučiti u razumnom roku i na vrijeme spriječiti zatrpavanje smećem – čak i dok je obilato financiran europskim novcem koji neće biti dostupan zauvijek.
Zato trebamo fleksibilniji model u kojem jedinica lokalne samouprave (JLS) ne mora biti vlasnik i upravitelj svakog dijela sustava – od kanti i kamiona do kompleksnih tehnoloških postrojenja, već mora biti vlasnik standarda.
To znači da grad ili županija trebaju definirati što žele postići, postaviti mjerljive indikatore performansi, kontrolirati kvalitetu i cijenu usluge te sankcionirati onoga tko ne isporuči rezultat. Sortirnice, centri za obradu i energane mogu se graditi i voditi kroz javno-privatna partnerstva i druga rješenja koja potiču konkurenciju i odgovornost izvođača – ovisno o tome tko može građanima pružiti bolji rezultat uz manji trošak.
Hrvatskoj danas nedostaje upravo takve vizije i političke hrabrosti. Previše se još uvijek razmišlja kroz nove pravilnike, nove kante i nove kontrole, a premalo kroz tehnologiju, konkurenciju i moderne modele upravljanja.
Hrvatskoj treba sustav u kojem građanin odvaja ono što ima smisla, tehnologija sortira ono što može sortirati, energana koristi ono što više nije za recikliranje, a država i gradovi plaćaju i kontroliraju rezultat.