Socijalisti iz SDP-a i Možemo! problem inflacije bi rješavali “samodostatnošću”, kontrolama i državnim dirigiranjem ekonomije. To lijepo zvuči samo onima koji nikad nisu razumjeli kako nastaje bogatstvo. Singapur, primjerice, uvozi više od 90% hrane i gotovo svu energiju, ali proizvodi visoku dodanu vrijednost, trguje sa svima i zato je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Bogatstvo ne nastaje tako da svatko sam proizvodi sve što mu treba, nego tako da proizvodi ono u čemu je najbolji i to mijenja za ono što mu nedostaje. To se zove specijalizacija. Na tome počiva tržišna ekonomija koja je u posljednjih 200 godina izvukla milijarde ljudi iz siromaštva.
Inflacija ne nastaje zato što su trgovci odjednom postali pohlepni. Pohlepni su, ako ćemo tako, bili i prije. Kad poskupi jedan proizvod, razlog može biti marža, nestašica, veći trošak ili manjak konkurencije. Ali manjak konkurencije nije prirodna nepogoda, nego posljedica države koja porezima, dozvolama, propisima i birokracijom štiti postojeće igrače od novih.
No kad poskupljuje gotovo sve, tada više ne govorimo o jednom pohlepnom trgovcu, nego o dubljem problemu: previše novca u odnosu na količinu roba i usluga. A novi novac, za razliku od trgovaca, može stvoriti samo država.
Ako nekome treba povijesni podsjetnik na razliku između slobodnog tržišta i socijalizma, dovoljno je pogledati Njemačku: Zapadna je pod tržišnom ekonomijom postala bogata i slobodna, a Istočna pod socijalizmom siromašna, zatvorena i represivna. A koliko su socijalisti efikasni u borbi protiv inflacije, najbolje znaju naši stariji sugrađani koji se sjećaju Jugoslavije krajem 80-ih: plaće u milijardama, novčanici puni papira, police prazne i novac koji iz dana u dan vrijedi sve manje.
Zato problem inflacije nećemo riješiti socijalističkim parolama, nego većom konkurencijom koju ćemo osigurati nižim porezima, smanjenjem birokracije i lakšim ulaskom novih poduzetnika na tržište. A kad država guši poduzetnike porezima i regulacijama, onda upravo ona čuva postojeće igrače i njihove marže.
Fokus se bori za suprotno: malu i efikasnu državu, otvoreno tržište, više konkurencije koja najbolje štiti potrošače te ekonomiju u kojoj cijene ruši tržišno natjecanje, a ne političari koji nikad nisu morali stvarati vrijednost na tržištu, ali bi zato svima drugima određivali kako da rade.