Mnogi misle kako je Vlada pretjerala sa najnovijim mjerama “kontrole inflacije” kojima uvodi tzv. “sidrene cijene”.
Ali ne vide kontinuitet i eskalaciju koja se odvija već više od desetljeća. U osnovi, ova i prošle vlade podilaze bučnim manjinama koje proglašavaju čitave skupine ljudi prevarantima, poreznim evazorima i profiterima. U takvoj klimi se onda u potpunosti normalizira uvođenje kontrola i zabrana koje nema niti jedna država na svijetu. I to nas je dovelo do današnjih sidrenih cijena.
Npr. davno uvedeni sustav Fiskalizacije 1.0 je neubičajeno rigidan i za današnje pojmove: real-time komunikacija preko interneta koristeći mandatorne plaćene certifikate državne agencije (Fina), ispadi interneta se praktički ne toleriraju, striktna kontrola radnih prostora i radnih vremena u svakom trenutku provodi se udaljeno, potpuna gotovinska usklađenost izdanih računa i blagajničkog stanja uz nultu toleranciju na razlike, sljedivost brojeva računa i rigidnost kod naknadnih ispravaka, te niz drugih specifičnosti – sve su to elementi i rizici koji u svom poslovanju druge zemlje EU jednostavno ne poznaju.
Iako jedinstven u svijetu, a pogotovo davne 2013. kada je uveden, najsličniji sustav našoj Fiskalizaciji 1.0 je u to vrijeme imala jedino Ruanda.
U međuvremenu smo napredovali, pa danas hrabrim koracima sa Fiskalizacijom 2.0, “sidrenim” cijenama i obaveznim strojno obradivim cjenicima na webu hrabro koračamo prema svjetskom vrhu u državnoj kontroli poslovanja. Prestižemo i Komunističku partiju Kine.
Umjesto da država smanji administrativnu i poreznu presiju kako bi smanjila poticaje za evaziju, a Porezna uprava kontrolira poreznu disciplinu na praktičan način (tamo gdje postoji nesrazmjer imovine i dohotka), hrvatske vlade su se posljednjih desetljeća fokusirale na sve više poreza, a kada to nije moguće, na sve više birokratskih detalja.
I sad smo tu gdje jesmo.