Bilten rujan 2026.
Gost komentator: Vanja Zlatović
Napomena uredništva: ova rubrika namijenjena je objavi autorskih tekstova članova ili simpatizera koji pridonose javnoj raspravi. Izneseni stavovi predstavljaju osobna mišljenja autora te ne moraju u svim pojedinostima odražavati službene stavove stranke Fokus, iako su objavljeni u skladu s temeljnim vrijednostima ekonomskih sloboda, otvorenog dijaloga i argumentirane rasprave.
Vrhovni sud Republike Hrvatske 2. rujna ove godine odbio je reviziju udruge Vigilare u sporu koji protiv nje vode Dugine obitelji i time zaključio još jednu etapu postupka koji traje već šest godina. Predmet je u javnosti prilično jednostavno predstavljen: Vigilare je izgubio, Dugine obitelji dobile su spor, a Vrhovni sud potvrdio je da se slobodom govora ne može opravdavati diskriminacija. Sve je to točno, ali pravno je mnogo zanimljivije ono što ostaje nakon takvog sažetka. Presuda nas ponovno dovodi do pitanja na koje europsko pravo već desetljećima odgovara, a nikada ga do kraja ne rješava: koliko društvo mora trpjeti govor koji vrijeđa, ponižava ili uznemirava neku skupinu da bi se još uvijek moglo nazivati slobodnim?
Predmet je počeo 2020. nakon što je HRT prikazao dokumentarni film „Janina dugina obitelj“, poslije čega je Vigilare pokrenuo peticiju „Stop homo-propagandi državne televizije. Zaustavimo fake-duge, zaštitimo djecu i obitelj!“. Sporni sadržaj nije se zadržao na protivljenju HRT-ovoj uređivačkoj politici ili zakonskom uređenju istospolnih zajednica. Na mrežnoj stranici kampanje govorilo se o „fake-dugama“, „neprirodnim“ i „nastranim“ odnosima, a među tvrdnjama koje su završile pred sudom bila je i ona da je takvo obiteljsko okruženje štetno za djecu te da pridonosi stvaranju „nezdravih pojedinaca“, a time i „nestabilnog društva“.
Procesni put pokazuje koliko je stvar pravno manje samorazumljiva nego što danas može izgledati iz novinskih naslova. U postupku su donesene različite odluke; nakon ukidanja prve presude u ponovljenom postupku donesena je i odluka prema kojoj je Vigilare koristio slobodu izražavanja vlastitog svjetonazora. Vrhovni sud potom je u prosincu 2021. preinačio tu presudu i utvrdio diskriminaciju, poticanje na diskriminaciju i uznemiravanje LGBTIQ osoba i njihovih obitelji, uz nalog za uklanjanje sadržaja i zabranu daljnjeg objavljivanja diskriminatornih sadržaja. Ovogodišnjom odlukom odbijena je Vigilareova revizija, u kojoj se udruga pozivala i na slobodu izražavanja, pravo na peticiju i pravično suđenje.
U obrazloženju presude iz 2021. Vrhovni sud polazi od široko postavljenog prostora javne rasprave te izrijekom govori o „kritici programa javne TV“. Upravo zatim povlači granicu prema sadržaju konkretne kampanje i kvalificira ga kao „poticaj na diskriminaciju“. Ta dva kratka mjesta dobro pokazuju pravni problem ovog predmeta: dopuštenost kritike javnog medija i društvenih vrijednosti Sud prihvaća kao polazište, dok pravnu posljedicu veže uz način na koji je kampanja govorila o osobama i obiteljima određene seksualne orijentacije.
Vrhovni sud pritom prihvaća početnu postavku koju teško možemo smatrati spornom: sloboda izražavanja obuhvaća mišljenja, kritiku i vrijednosne sudove o političkim i društvenim pitanjima, ali podliježe ograničenjima radi zaštite prava drugih. Problem počinje korak poslije, kada treba utvrditi gdje se ta granica u konkretnom slučaju nalazi. Prema objavljenom obrazloženju, Sud smatra da se ovdje više nije radilo samo o kritici javne politike, HRT-a ili zakonskih rješenja, jer su pripadnici jedne skupine i njihove obitelji prikazivani kao neprirodni, nepovoljni za razvoj djece i opasni za društvo, bez odgovarajuće činjenične, znanstvene ili pravne podloge. U obrazloženju se svrha zabranjenog djelovanja opisuje i formulacijom „povrijediti dostojanstvo i uzrokovati strah“. Vrhovni sud zato zaključuje da „sloboda mišljenja i izražavanja misli ne može biti u službi netolerancije, isključivosti, izazivanja straha, odbojnosti i diskriminacije“.
Tko se s time želi ozbiljno sporiti, mora krenuti od članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. On jamči pravo na slobodu izražavanja, uključujući slobodu mišljenja te primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti, ali njegov drugi stavak dopušta ograničenja propisana zakonom koja su u demokratskom društvu nužna, među ostalim, radi zaštite ugleda i prava drugih. Europski sud za ljudska prava zato kod ograničenja govora redovito ispituje nekoliko stvari: postoji li pravna osnova, slijedi li ograničenje legitiman cilj i, najvažnije, je li ono „nužno u demokratskom društvu“.
Upravo se iza posljednje formule krije gotovo cijeli problem. „Nužno“ ne znači korisno, poželjno ili pristojno. Sud traži postojanje „prijeke društvene potrebe“, ispituje jesu li razlozi nacionalnih vlasti relevantni i dostatni te je li poduzeta mjera razmjerna legitimnom cilju. Države pritom imaju određenu slobodu procjene, ali konačni nadzor pripada Strasbourgu.
Od presude Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 1976. potječe vjerojatno najcitiranija rečenica u europskom pravu slobode govora. Članak 10. ne štiti samo informacije i ideje koje se primaju blagonaklono ili se smatraju bezopasnima, već i one koje „vrijeđaju, šokiraju ili uznemiruju“ državu ili dio stanovništva. To zahtijevaju pluralizam, tolerancija i širokogrudnost bez kojih nema demokratskog društva. Taj standard ESLJP ponavlja desetljećima.
To je važna rečenica upravo u predmetu poput ovoga. Ako je činjenica da je govor uvredljiv dovoljna za njegovo ograničavanje, Handyside formula gubi dobar dio sadržaja. Sloboda govora koja obuhvaća samo ono što nikoga ozbiljno ne vrijeđa pravno nam gotovo i ne treba.
Međutim, Strasbourg tu priču nije završio s Handysideom. Za hrvatski predmet posebno je zanimljiva presuda Vejdeland i drugi protiv Švedske iz 2012. Podnositelji su u jednoj srednjoj školi dijelili letke u kojima se homoseksualnost opisivala kao „devijantna seksualna sklonost“, pripisivao joj se moralno destruktivan učinak na društvo, povezivalo ju se s HIV-om i AIDS-om te se tvrdilo da „homoseksualni lobi“ pokušava umanjiti pedofiliju. Švedski sudovi osudili su autore, a oni su u Strasbourgu tvrdili da im je povrijeđen članak 10.
Europski sud nije utvrdio povredu slobode izražavanja. Posebno je značajno što sporni leci nisu izravno pozivali na nasilje. Sud je ipak ocijenio da se radilo o ozbiljnim i predrasudnim tvrdnjama te naglasio da diskriminacija na osnovi seksualne orijentacije može biti jednako ozbiljna kao diskriminacija na osnovi rase, podrijetla ili boje kože. Uzeo je u obzir i kontekst: leci su ostavljani u ormarićima učenika osjetljive dobi, u školi koju podnositelji nisu pohađali i kojoj nisu imali slobodan pristup.
Tu se već vidi zašto me jednostavna formula prema kojoj „sloboda prestaje ondje gdje počinje diskriminacija“ ne zadovoljava potpuno. Ona opisuje zaključak, ali nam ne govori kako smo do njega stigli. Pravo mora odgovoriti na mnogo neugodnije pitanje: koji govor predstavlja diskriminaciju, a koji predstavlja dopušten, makar grub i odbojan vrijednosni sud?
I sam ESLJP ostavlja mnogo prostora kontekstu. U predmetu Uj protiv Mađarske ponovio je Handyside, ali dodao još nešto korisno: sama vulgarnost izraza ne odlučuje hoće li govor izgubiti zaštitu članka 10.; stil je dio komunikacije i zaštićen je zajedno sa sadržajem. Uvreda može izaći iz područja zaštite kada postane obijesno omalovažavanje kojemu je jedina svrha vrijeđanje.
Razlika je golema. Ako kažem da je određeni čovjek manje vrijedan zato što je homoseksualac, ulazim u jedno pravno područje. Ako tvrdim da je određeno zakonsko uređenje istospolnog roditeljstva loše, ulazim u drugo. Između tih krajeva nalazi se mnogo teži prostor: što ako netko takvu obitelj nazove „neprirodnom“? Govori li o ljudima, obiteljskom modelu, vlastitom vjerskom učenju ili političkoj koncepciji obitelji? Je li riječ o vrijednosnom sudu koji ne zahtijeva dokaz istinitosti ili o činjeničnoj tvrdnji o štetnosti za razvoj djece koja se može provjeravati? Upravo je zato u ovom predmetu važna razlika između riječi „neprirodno“ i vrlo konkretne tvrdnje da određeno obiteljsko okruženje proizvodi „nezdrave pojedince“ i „nestabilno društvo“.
Tu treba biti oprezan s pretvaranjem sudske odluke u opće pravilo prema kojem ideje koje mogu povrijediti pripadnike neke skupine postupno postaju izuzete od grube kritike. Čovjek ima dostojanstvo i pravni poredak ga štiti. Ideja nema pravo na dostojanstvo. Katoličanstvo mora podnijeti da ga netko smatra praznovjerjem, katolički seksualni moral da ga se naziva nazadnim, patrijarhalnim ili štetnim, a tradicionalnu obitelj netko smije smatrati zastarjelim društvenim konstruktom. Isto pravilo mora vrijediti kada predmet kritike postanu suvremene koncepcije roda, istospolnog roditeljstva ili bilo koji politički zahtjev LGBT pokreta. Zaštita osobe od diskriminacije ne smije neprimjetno postati zaštita ideje od osporavanja.
To nas vraća na Vrhovni sud. Mogu razumjeti njegov zaključak u konkretnom predmetu, osobito ondje gdje Vigilare više ne iznosi samo moralni sud već tvrdi da određene obitelji štete djeci i stvaraju nezdrave pojedince, a za takvu činjenično obojenu tvrdnju ne nudi odgovarajuću podlogu. Jutarnji Ono što iz presude ne bih izvlačio jest jednostavnu pouku da demokratsko društvo može ili treba ukloniti govor koji kod određene skupine izaziva odbojnost, osjećaj poniženja ili uvrijeđenost.
Jer tada dolazimo do paradoksa. Upravo je govor koji proizvodi odbojnost, šok i uznemirenost onaj za koji je ESLJP još prije pola stoljeća rekao da također pripada prostoru slobode izražavanja. S druge strane, Vejdeland pokazuje da Konvencija državama dopušta reagiranje i prije izravnog poziva na nasilje. Između tih dviju točaka nema automatskog pravnog stroja u koji ćemo ubaciti rečenicu, a on će nam izbaciti odgovor „sloboda“ ili „diskriminacija“. Postoje kontekst, cilj, doseg, osoba ili skupina kojoj je govor usmjeren, činjenična osnova, težina izraza, mogućnost odgovora, položaj govornika i sankcija koju država primjenjuje.
Zato je ova presuda zanimljiva mnogo širem krugu ljudi od Vigilarea i Duginih obitelji. Tko danas odobrava ograničenje tuđeg govora mora računati da pravni standard koji tako nastaje sutra neće primjenjivati on, niti će nužno biti primijenjen na govor koji mu se gadi. Primjenjivat će ga neki budući sudac na neki budući govor, možda upravo njegov. U tome jest cijena slobodnog društva. Ono mora štititi čovjeka od stvarne diskriminacije, ali mora ostaviti vrlo širok prostor za sukob ideja, uključujući ideje koje većina ili manjina doživljava kao ružne, nepristojne i uvredljive. Potpuno sigurna sloboda moguća je samo kada unaprijed znamo da slobodu nitko neće upotrijebiti na način koji nam se ne sviđa.
Takva sloboda više nema osobitog smisla.