Vlada je pronašla novog neprijatelja. Nisu to više od 300 turističkih zajednica, nego hrvatske obitelji.
Direktor HTZ-a tvrdi da je najveći problem hrvatskog turizma struktura smještaja. Drugim riječima, problem su deseci tisuća hrvatskih obitelji koje godinama vlastitim radom i ulaganjima stvaraju turističku ponudu Hrvatske.
Ako se smanji broj privatnih iznajmljivača, turisti neće početi dolaziti u studenome ili veljači. Dobit ćemo samo manju ponudu, više cijene i još slabiju konkurentnost u odnosu na Grčku, Italiju, Španjolsku i Tursku.
Ali zato Vlada i HTZ uporno šute o pravim problemima.
Na primjer, Hrvatska ima više od 300 turističkih zajednica. Više od 300 ureda, direktora, vijeća, odbora i administracije koji se financiraju novcem građana i poduzetnika. Nitko ozbiljno ne propituje njihovu učinkovitost, nitko ne mjeri rezultate, a sustav se godinama održava bez stvarne odgovornosti.
Prije mjesec dana promotivni video s Johnom Malkovichem pokazao je da Hrvatska može napraviti kampanju svjetske razine. Ako jedna vrhunska kampanja može napraviti više za međunarodni ugled Hrvatske od mreže s više od 300 turističkih zajednica, onda je krajnje vrijeme da se zapitamo čemu taj sustav uopće služi.
Vlada zapravo favorizira okrupnjavanje turizma ne zato jer su joj drage investicije, nego zato jer s manjim brojem velikih igrača može lakše upravljati nego s tisućama malih poduzetnika. S druge strane, velike tvrtke imaju resurse za praćenje složene regulative, sudjeluju u radnim skupinama, lakše pregovaraju s državom i mogu apsorbirati troškove novih pravila.
Takav model pogoduje svojevrsnoj “dogovornoj ekonomiji” i birokratizaciji turizma, u kojoj država kroz pregovore s nekolicinom velikih aktera lakše provodi svoje politike.
Tko zna, u takvim situacijma je lakše osigurati apanaže i “naknade” za zaslužne političare koji su u poziciji osigurati “fleksibilne” uvjete za odabrane “gospodarstvenike”. Sa tisućama raspršenih poduzetnika u turizmu, takvi poslovi su teže ostvarivi.
Istodobno, mali poduzetnici snose razmjerno veći teret administracije i regulacije, što otežava njihov rast, smanjuje konkurenciju i dugoročno potiče daljnju koncentraciju tržišta.
Rezultat je gospodarstvo s manje poduzetničke dinamike, manje izbora za potrošače i većom ovisnošću o nekolicini velikih sustava i naravno – o državi. Upravo je to vizija Vlade i razlog zašto su mali iznajmljivači i paušalni obrtnici općenito – smetnja i prijetnja.
Vlada nema hrabrosti reformirati vlastitu birokraciju, pa reformira građane. Lakše je napasti obiteljski smještaj nego dirnuti skupi administrativni aparat koji godinama troši milijune bez jasnih i mjerljivih rezultata. Sustav turističkih zajednica koji se financira parafiskalnim nametima je najbolji primjer takvog pristupa.
Fokus će uvijek biti na strani ljudi koji stvaraju vrijednost, a ne birokracije koja troši njihov novac.